 Gubitak je uvijek težak, bilo da se radi o gubitku stvari koju volimo, kućnog ljubimca ili osobe. Što smo se više vezali, to će bol koju osjećamo zbog gubitka biti intenzivnija. Neki prolaze kroz život s visoko podignutim zidovima kako bi izbjegli moguću bol, najčešće jer ih je netko prije toga povrijedio, ali zatvorenog srca propuštamo i sve one divne emocije: ljubavi, zanosa, ekstaze... Ukoliko želimo da proces oporavka ide svojim prirodnim tokom potrebno je dozvoliti osjećajima da postoje, izraziti ih i propustiti kroz tijelo. To je proces koji zahtjeva vrijeme i dozvoljavanje onoga što jest. U nastavku pročitajte pitanje osobe M. i odgovor.
0 Comments
 Moja majka je umrla prije 3 godine. Pomirila sam se s time da je više nema na ovom svijetu i nastavljam živjeti sa tugom u srcu. Ali nikako se ne mogu osloboditi osjećaja krivice... Užasno me muči što smo se rastale posvađane. Bila sam buntovna i nisam lako prihvaćala ograničenja koja mi je postavljala. Ne mogu si to oprostiti... Užasno mi je teško što joj nisam uspjela reći koliko ju volim. Mislila sam da će to proći s vremenom, ali evo prošlo je već više od 3 godine, a mene krivnja uništava iznutra svaki put kada je se sjetim. Ne znam kako da se riješim tog osjećaja, a ne mogu više živjeti ovako. Voljela bih da mogu premotati film i promijeniti svoje postupke od tada, ali preostaje mi samo nositi se nekako s ovom krivnjom. Postoji li način, bilo što da ova krivnja nestane? Da mogu nastaviti sa svojim životom bez tog tereta. Hvala!
D. S.  Nemam baš običaj razgovarati o sebi,niti se ikada žaliti, jer smatram da zapravo nemam ni na što konkretno...ali kvalitetno mišljenje bi mi jako dobro došlo. :)
Stariji, dosta kompetentni ljudi su me okarakterizirali kao perfekcionista. Oduvijek sam znala kakvu vrstu partnera trebam, u cijelosti znam što mi treba u njegovom karakteru. Atraktivna sam i privlačna djevojka, oduvijek pomalo vuk samotnjak, individualac, nikad se nisam bojala reći "ne", pomalo sam revolucionarna, u duši veliki sanjar koji jako voli ljude... Altruist do mjere da me zna boljeti tuđa bol, što se milijun puta pokazalo lošim za mene, spremna dati sve bliskim osobama. Nekako onaj tip osobe na čijoj se energiji drugi ljudi napajaju (bar tako kažu). U zadnje vrijeme se osjećam jako emocionalno potrošeno, bilo je dosta loših prijateljica u mom životu. Ali se tješim da je faza i da će se i taj osjećaj iskorištenosti nekako... riješiti, nadopuniti nečim (ma da ne vidim čim). Nekakav osjećaj beznadežnosti i razočarenja nosim u sebi i ne znam gdje bih s tim, kako da se tog riješim...  U stabilnoj ste vezi već neko vrijeme, osjećate se više-manje sretno i dogodilo vam se da vam se sviđa netko drugi. Regirate na tu novu osobu, želite ju viđati, nervozni ste kada je u blizini, imate leptiriće u trbuhu i sve ostale simptome zaljubljenosti. Ukoliko vam se to dogodilo prvi puta, vrlo velika vjerojatnost je da će vam to biti uznemirujuće, da ćete biti zbunjeni i da ćete propitivati značenje te zaljubljenosti i što uistinu želite.
 Nevjerica u sebe, ne posezanje za onim što želimo, neostvarivanja svojih snova karakteriziraju izjave tipa: Ja to ne mogu. Strah me je. Neću uspjeti. Nisam dovoljno dobra u tome, osramotiti cu se. Strah je dio naših dječjih, još nesigurnih dijelova koji još nisu odrasli i koji su uplašeni strašnog i nepoznatog svijeta"odraslih". Strah je jedna od emocija koju u životu ne možemo izbjeći, problem je kada se ne znamo nositi sa strahom i kada nas taj strah onemogućuje u obavljanju naših svakodnevnih aktivnosti i ostvarenju onoga što želimo. Npr.da odemo samostalno na trening, piće ili shopping, da pokrenemo samostalni posao, da se suprotstavimo šefu ili roditeljima, da prekinemo veze koja je loša za nas...
 Strast prema poslu, partneru, nekoj od raznovrsnih aktivnosti koje nam život nudi itd. ključni je uvjet ispunjenosti, zadovoljstva i sreće. Ako nema strasti u životu, život je bezličan, prazan, mlak i bez puno smisla... Ako u vašem životu nema ništa od čega vam srce zakuca brže, oči se zasjaje i vrijeme stane dok uzbuđeno pričate o tome ili to radite, tada nažalost živite u sivilu. Možda vam nije loše u životu, ali nije vam ni dobro. Vrlo vjerojatno ste depresivni ili živite u jednom trajnom stanju besmislenosti, praznine i neispunjenosti.
 Poštovana psihoterapeutice.
Imam problem koji me već duže vrijeme muči. Naime, za razliku od prijašnjih vremena, nemam samopouzdanja. Bilo to u društvu prijatelja, nepoznatih ljudi ili kolega uvijek se osjećam usamljeno i nepoželjno. Uvijek razmišljam što da kažem, možda i previše kako ne bih ispala budalom. Osim toga, malo me stvari vesele. Prije sam bila puno vise veselija i željna svega, no u posljednje vrijeme gotovo ništa me ne veseli, pa ni dečko. Bezvoljna sam i razdražjiva Strah me da ću ostati sama, da me nitko neće htjeti. Čak sam i zbog toga dosta i agresivna. Što se naravno osjeti na mojoj dugogodišnjoj vezi. Dosta sam se povukla u sebe i osjećam se nepoželjno, nisam društvena osoba više. To me najviše i plaši, jer ne bih voljela otjerati momka od sebe, niti ljude, te bih željela upoznati malo veći krug ljudi. Sto mi je činiti, stvarno bi mi trebala pomoć. Hvala unaprijed, MB  Draga Marina,
Pitanje je vrlo općenito, stoga će i odgovor biti općenit. Jedini način da ostvarite svoj san je da svakoga dana korak po korak radite na njegovom ostvarenju. Kad se zbroje mali koraci, čine nešto veliko, a to može biti i ostvarenje životnoga sna. Ljudi će uvijek imati predrasude i jedina prava stvar koju možete napraviti za sebe je zanemariti tuđe predrasude (ukoliko one postoje). Često je kočnica upravo taj strah od predrasuda koji nas sprječava da poduzmemo ono što želimo. Jedini učinkoviti način suočavanja sa strahom u ovoj situaciji je doza hrabrosti i volja da unatoč strahu od posljedica napravim korak u nesigurno područje i vidim što će se dogoditi. Poput skoka sa litice. Iako je sigurno jer su i drugi skakali, pogled dolje sa ogromne visine unosi strah u kosti. Ako se u toj situaciji vodimo strahom, nećemo skočiti. Strah nije uvijek mjerodavan i često nas nepotrebno ograničava u životu, stoga Vas ohrabrujem da jednostavno skočite... Ukoliko na tome putu budete trebali podršku, psihoterapija Vam ju može učinkovito pružiti. Sretno i hrabro naprijed, Marija  Petra (22)* je studentica 4 godine fakulteta, uspješno daje ispite i redovno upisuje godinu za godinom. Kod mene je došla jer smatra da ima manjak samopuzdanja, često se u društvu ili na fakultetu uzmuca i uznemiri kada treba nešto reći. Najčešće prešuti odgovor, iako ga zapravo zna. Izlaganja seminara su prava muka i uvijek ju je strah da će nešto krivo reći.
Kada sam ju pitala što bi željela postići terapijom, rekla je da bi željela biti samopouzdanija, sigurnija u sebe, voljela bi poput njezinih prijateljica normalno razgovarati u društvu bez tog straha koji ju koči.  Sve emocije prolaze kroz naše srce. Ukoliko ih zadržavamo u srcu tako da ih ne osjećamo i potiskujemo, one "kontrahiraju i zatvaraju" naše srce. Najčešće se to događa kada nas netko povrijedi, kada ne želimo osjećati bol. Zatvoreno srce onemogućuje osjećanje bilo čega, pa tako i užitka i sreće. Osim što rezultira životnim nezadovoljstvom i onemogućuje suosjećanje, te je kao takvo podloga okrutnosti, s vremenom stvara i različita srčana oboljenja. Bol ne možemo izbjeći, ali se možemo naučiti nositi s njom.
Znate li u kakvom stanju je vaše srce? Koliko često pogledate tamo? Jedna od meni predivnih vježbi s kojom sam se upoznala u trenutcima kada je moje srce bilo zatvoreno zbog boli. |
AutoricaStrastvena u plesu, kuhanju i duhovnosti. Arhiva
June 2013
Kategorije |
RSS Feed