GUBITAK VOLJENE OSOBE

Gubitak je uvijek težak, bilo da se radi o gubitku stvari koju volimo, kućnog ljubimca ili osobe. Što smo se više vezali, to će bol koju osjećamo zbog gubitka biti intenzivnija. Neki  prolaze kroz život s visoko podignutim zidovima kako bi izbjegli moguću bol, najčešće jer ih je netko prije toga povrijedio, ali zatvorenog srca propuštamo i sve one divne emocije: ljubavi, zanosa, ekstaze... Ukoliko želimo da proces oporavka ide svojim prirodnim tokom potrebno je dozvoliti osjećajima da postoje, izraziti ih i propustiti kroz tijelo. To je proces koji zahtjeva vrijeme i dozvoljavanje onoga što jest. U nastavku pročitajte pitanje osobe M. i odgovor.

---

Kako sam tek prije tri mjeseca došla u Osijek, još uvijek se prilagođavam novom životu. Zadovoljna sam i predavanjima i općenito svemu u ovom gradu. Trenutno me jako muči 'gubitak' jednog muškarca. Sve je to došlo iznenada. Nakon što sam prije nekoliko godina prekinula dugu vezu i nakon dugo vremena preboljela gubitak djeteta u 2. mjesecu trudnoće, nisam htjela u biti započinjati bilo što s muškarcima, osobito ne iz mjesta prebivališta jer sam znala da se selim. Ali dogodilo se da sam slučajno upoznala divnog muškarca. Iako sam mu rekla da nisam planirala bilo kakvu vezu zamolio me mu kažem što je sada kako bi znao na čemu je. I tako smo se počeli viđati, razgovarati o svemu i svačemu, radostima i problemima, što se i nastavilo kada sam se odselila. On je u nekoliko navrata spominjao sitnice u vezi zajedničkog života, svoj povratak u rodni grad itd. Svakodnevno smo telefonirali, putem skype-a, slali si poruke za laku noć i dobro jutro, puse itd. Znala sam za sve njegove probleme, čak mu i pomogla malo. I odjednom, prije otprilike mjesec dana, mi je rekao da sam divna ali da on nije spreman za ozbiljnu vezu jer prvo mora srediti svoj život, svoje obaveze. Što me je zbunilo, jer ja to nikada nisam ni tražila niti spominjala, dakle nikada nisam ništa forsirala, naprotiv, čak sam uvijek rekla da ćemo ići polako i vidjeti što će biti. Posjetio me je i porazgovarali smo. Zamolio me je da ostanemo barem prijatelji i da si uzmem vremena koliko mi treba da kažem odgovara li mi to, jer zna da me je povrijedio. Ja sam pak rekla da sam spremna nastaviti tamo gdje smo stali, bez ikakvih planova, polako, imamo vremena. Javio mi se poslije toga da me pita kako sam i sl. Našli smo se i na kavici.

Meni to njegovo ponašanje, ta promjena, nije jasna. Zbilja je inače divan. Razumijem da ima puno briga. I ja znam kako je to kada nemaš novca, i ja sam tada gurala od sebe ljude kojima je bilo stalo do mene, kao on sada. Jedino me muči što već tjednima ne mogu spavati kako treba, često mi se plače, neprestano razmišljam o svemu tome što je bilo. Najgore od svega je što ne mogu učiti, a toliko sam želela upisati ovaj studij!

Jednostavno ne mogu funkcionirati! Rekla sam da mi se javi kada razmisli o svemu. Inače mu se ja ne javljam poslije svega. Želim ga pustit da razmisli o svemu i da prvo sredi svoje probleme. Ponekad mi dođe da ga nazovem i izdijelim mu se svega i završim s njim, ali s druge strane ga ne želim izgubiti, jer je zbilja dobra osoba.

Molim Vas za savjet kako se nositi s ovom situacijom, jer ja jednostavno ne znam dalje.

Unaprijed Vam se zahvaljujem na pomoći i odvojenom vremenu!

Srdačno :)
M.


Draga M.,

Vrlo često se naš um u takvim i sličnim trenutcima bavi pitanjem: "Zašto?" i to je normalan dio procesa jer želimo pronaći smisao. Ponekad ćemo uspjeti dobiti odgovor na to pitanje, ponekad ćemo ostati u neznanju.

Gubitak je uvijek težak, osobito ako nam je stalo do osobe koju smo izgubili. Posve je normalno da  se u takvim trenutcima pojave tuga i plač, gubitak apetita, nesanica, nemogućnost posvećivanja svakodnevnim obavezama... Mogu biti različtog intenziteta i trajanja, ovisno od osobe do osobe. Ono što je važno je da prihvatimo žalovanje kao proces čiji intenzitet vremenom slabi, ako ne bježimo od njega. Ponekad osobe koriste različite opijate: droga, alkohol ili "zatvaraju" svoje srce kako bi izbjegli bol i tugu, ali takav način suočavanja samo odgađa proces žalovanja.

Ono što je potrebno da bi žalovanje imalo svoj prirodan tijek je da si dozvoliš osjećati emocije koje se pojavljuju, da plačeš dok god postoje suze koje žele teći, da bijesniš koliko god postoji ljutnja. Naravno ne na druge nedužne ljude, bijes je važno izražavati na način da ne škodi nikome: npr. možemo napisati pismo u kojem jasno izražavamo svoj bijes i ljutnju ne birajući riječi i onda sa užitkom i potrgati papir u najsitnije komadiće, možemo izudarati jastuk zamišljajući da je osoba na koju smo ljuti ili potpuno uništiti nešto sto je ionako za otpad vičući i bijesneći na sav glas...

Od bliskih ljudi traži razgovor, podršku, zagrljaj,  ili samo njihovo prisustvo u teškim trenutcima. Ponekad ima smisla potražiti savjetovanje ili psihoterapiju. Možeš pisati o svojim osjećajima, možeš slikati, možeš plesati svoju tugu. Pokušaj osjetiti što ti je uistinu potrebno i pružiti si to. Jedna od meni divnih vježbica je dolazak u kontakt sa svojim ranjenim srcem koja je objašnjena u ranijim postovima.

Daj si vremena da preboliš gubitak. Dan po dan, polako, nježno i s brigom prema sebi. S vremenom, primjetiti ćeš da tuga slabi, da rijeđe plačeš ili bjesniš i da sve lakše ponovno obavljaš svoje svakodnevne zadatke.

S utjehom,

Marija

---