Nemam baš običaj razgovarati o sebi,niti se ikada žaliti, jer smatram da zapravo nemam ni na što konkretno...ali kvalitetno mišljenje bi mi jako dobro došlo. :)
Stariji, dosta kompetentni ljudi su me okarakterizirali kao perfekcionista. Oduvijek sam znala kakvu vrstu partnera trebam, u cijelosti znam što mi treba u njegovom karakteru. Atraktivna sam i privlačna djevojka, oduvijek pomalo vuk samotnjak, individualac, nikad se nisam bojala reći "ne", pomalo sam revolucionarna, u duši veliki sanjar koji jako voli ljude...
Altruist do mjere da me zna boljeti tuđa bol, što se milijun puta pokazalo lošim za mene, spremna dati sve bliskim osobama. Nekako onaj tip osobe na čijoj se energiji drugi ljudi napajaju (bar tako kažu). U zadnje vrijeme se osjećam jako emocionalno potrošeno, bilo je dosta loših prijateljica u mom životu. Ali se tješim da je faza i da će se i taj osjećaj iskorištenosti nekako... riješiti, nadopuniti nečim (ma da ne vidim čim). Nekakav osjećaj beznadežnosti i razočarenja nosim u sebi i ne znam gdje bih s tim, kako da se tog riješim...

E sad...netko bi rekao,u čemu je problem...pa u tome...što sam shvatila...da koliko god nekakav dečko uđe u moj život, ja mu dopuštam da mi se približi samo do određene mjere, dakle, na površnoj razini...nisam nikada imala dulju/ozbiljniju vezu i jos uvijek sam nevina. Oni se čak i zaljube u mene, a ja ih onda grubo odbijem i to me privremeno ispuni, kao u stilu: Nećete dobiti što želite. Osvećujem se muškom rodu za nešto što mi nikada nisu napravili, a na kraju mi bude žao, jer shvaćam i da su oni ljudi sa emocijama.  Al moje zidove nitko, ama baš nitko ne uspijeva srušiti. Ne znam ni kako da to točno opisem, a da bude jasnije. Sad već imam pritisak, jer ne želim biti intimna s nekim onako bezveze jer sam se i dosad čuvala. Nije mi problem i dalje biti nevina, mogu se kontrolirati. Ali nekako imam osjećaj da za mene ne postoji dečko koji bi mi bio po mjeri...duhovno,emocionalno...intelektualno...i to me sve više rastužuje. Čak se i bojim, ako bih ga i upoznala, da ću imati toliko dosadnih iskustava, da ću ga krivo okarakterizirati i otjerati kao i ostale...  Ne znam kako da pobijedim te svoje strahove i otvorim se nekome. Vidjela sam dosta primjera od drugih cura gdje su ih muškarci iskoristili, pa sam nekako u sebi pomislila "to se meni ne smije i neće dogoditi".
Nekako imam osjecaj da sam prijateljicama i svim tim dečkima s kojima sam petljala dala nasmiješenu i divnu sebe, a da sad kad meni treba nade, ostajem potpuno sama...
Sve sto nosim u sebi i svoje mane i vrline, kao i svaka druga djevojka, ne pokazujem pretjerano dečkima, jer ...vjerojatno imam strah da mi neće pružiti ono što zaista trebam...
Kažem, teško je to sad opisati, proces stvaranja zidova prema dečkima traje jako dugo, nije to preko noći, a sad vidim da to nije ni dobro, ni zdravo... Sve se nadam da će ipak naići netko kome ću se moći otvoriti, al kako vrijeme ide, jako gubim nadu u to... Kako da se riješim tih svojih strahova da će me netko iskoristiti, da cu nekome biti trofej...Straha da nema pravoga za mene...
 Unaprijed hvala na odgovoru!!!!

No name girl

Draga No name girl,

Čitajući tvoje pitanje bilo mi je drago što toliko toga jasno vidiš. Svjesna si toga da povrijeđuješ muškarce, da im se osvećuješ, a da ne znaš zbog čega. Svjesna si toga da si podigla zidove i da se iza tih zidova ne osjećaš dobro, da nisi sretna. Zidove podižemo jer se bojimo boli, bojimo se biti povrijeđeni. Iza naših zidova smo sigurni, nitko nam se ne može približiti dovoljno da bi nas povrijedio, ali isto tako nitko nam se ne može dovoljno približiti da bi nas usrećio. Bol je dio života, i ako biramo život bez boli, biramo i život bez sreće. Spominješ da čekaš dečka koji će uspjeti srušiti tvoje zidove. Draga moja, osoba koja je podigla tvoje zidove si TI, što te čini i jedinom osobom koja ih može srušiti. O mogućim razlozima tvog osvećivanja muškom rodu mogu samo nagađati, ali svakako je jasno da je u tvojoj prošlosti postojao vrlo bolan događaj koji je uzrokovao podizanje zidova. Netko te ustinu jednom povrijedio, ali to nisu bile te osobe kojima se sada osvećuješ. 

Kakav bi trebao biti muškarac koji bi bio dostojan tebe? Pozivam te da napraviš detaljnu listu sa svim kriterijima koji su ti važni. Nakon što si sigurna da si napisala sve što ti je važno, pokušaj procijeniti listu, je li usitinu realna? Ili su možda kriteriji nerealno visoki? Ukoliko ti je teško procijenti, zamoli neke prijatelje da daju svoje mišljenje o tvojim kriterijima. Što više ljudi pitaš, veća je vjerojatnost da ćeš dobiti realniju procjenu.

Često postavljamo previsoke kriterije kako ih nitko ne bi zadovoljio, a mi ne bismo imali razlog da srušimo svoje zidove, jer je to preriskantno. Konstruirati ćemo si situaciju tako da ne moramo činiti ono što naša podsvjest ili svijest smatra riskantnim. I tako ćemo ostati točno tamo gdje jesmo, u dobro poznatim situacijama koje ćemo ponavljati sve dok ne skupimo snage da postupimo drugačije. Borba sa strahom je uvijek ista neovisno o tematskom sadržaju problema.  U prethodnim člancima možeš pronaći neke od tehnika suočavanja sa vlastitim strahovima. Međutim, ono što je najvažnije jest tvoja odluka da želiš drugačije, jedino to uistinu može nadmašiti strah i dati ti snage da polako ciglu po ciglu počneš spuštati svoje zidove.

Razlog što drugima ne pokazujemo prave sebe sa svojim manama i vrlinama je opet strah, bojimo se da nećemo biti prihvaćeni ovakvi kakvi jesmo. Zato se lažno predstavljamo boljima nego što jesmo, u nadi da će nas drugi prihvatiti. Najčešće su ti "drugi" osobe kojima se uistinu želimo svidjeti. Stavljamo masku i igramo glavnu ulogu u predstavi: "Želim ti se svidjeti." Najčešće predstavljamo "poboljšanu" verziju nas, jer smatramo da ovakvi nismo dovoljno dobri. Svi imamo dobre i loše strane, pa tako i osoba kojoj se želimo svidjeti. Držanje maske je užasno iscrpljujuće, zato se najugodnije i najopuštenije osjećamo sa bliskim ljudima. Oni nas poznaju, oni nas već vole i s njima ne trebamo glumiti. Posve je normalno da stvaramo i ponekad držimo masku s nekim ljudima, ali problem nastaje ako masku nikada ne spuštamo. Ne dajući priliku najbližima da nas doista upoznaju i zavole onakvima kakvi uistinu jesmo. Partner će zavoliti ono što mu predstavljamo, a to nismo pravi mi. Jednog dana kada shvati da nismo osoba u koju se zaljubio i  koju voli, kolika je vjerojatnost da će ostati? Isplati li se stvarati odnos koji je potencijalno osuđen na propast, ako istodobno možemo graditi odnos koji može trajati? Bruno Šimleša se u svojoj knjizi Ljubavologija izvrsno opisuje kako izgraditi partnerski odnos u kojemu ćemo biti sretni i ispunjeni.

Ukoliko osjećaji beznađa i razočarenja potraju duže vrijeme ili se poželiš aktivnije baviti problemom zidova, možeš se obratiti psihoterapeutu. Poput rane na nozi koja duže vrijeme ne zacjeljulje i treba doktora, tako i našoj duši treba netko tko joj može pomoći da brže zacijeli.

Sa srcem,

Marija

Draga MB,

svakodnevno procjenjujemo kakvi smo, s onim što smatramo da bismo trebali, željeli ili mogli biti. Da bi imali samopouzdanja, od izuzetne je važnosti kako vidimo sami sebe. Je li ta slika pozitivna? Mislim li i osjećam o sebi dobro? Ili je ta slika općenito negativna? Zbog čega smatram da nisam poželjno društvo? Jesam li dobro društvo za ikoga? Ako je odgovor ne, zbog čega tako mislim o sebi? 

Osim što je važno kako sami sebe doživljavamo, da bi imali samopouzdanja važno je da doživljavamo uspjehe, ali i da smo ih svjesni. Često se zna dogoditi da naši uspjesi prolaze nezapaženi pored nas, a naše neuspjehe stavljamo na tronove i potpuno smo zaokupljeni njima. Isto je s primjećivanjem naših kvaliteta, ili kvaliteta bliskih ljudi oko nas. Većina ljudi će bez problema nabrojati nekoliko svojih negativnih karakteristika, međutim nabrajanje pozitivnih će ići znatno teže. Ako sam više usmjerena na negativno, može li moj život biti sretan i ispunjen? 

Pokušaj ispisati vlastite kvalitete, u početku će možda ići malo teže. Možeš zamoliti dečka i/ili bliske prijateljice da ti pomognu. Da ti navedu tvoje kvalitete ili zašto su te odabrali za prijatelja. I kada ti to kažu, vidi možeš li to prihvatiti? Vjeruješ li da je to što govore istina, ili misliš da to nije i ne može biti istina? Možda bi željela da je to istina... Nešto što definitivno može pomoći u preobražavanju vlastite slike o sebi je „Škrinjica“ – tehnika koju Bruno Šimleša opisuje u svojoj knjizi „Škola života“. Vrlo jednostavna i djelotvorna. Isto tako od pomoći može biti i iskustvo jedne od mojih klijentica opisano u postu Nesigurnost vs. samopouzdanje.

Slika o sebi je nešto što se gradi i mijenja cijeli život, a korijeni toga su u djetinjstvu. Jesu li me roditelji i ostali značajni ljudi u životu pohvaljivali za uspjehe ili su me više kritizirali? 

Dozvoljavam li si vidjeti pozitivne stvari oko mene ili svijet gledam kroz sive naočale? S čime sam u svom životu zadovoljna? Možda će biti teže naći odgovor na ovo pitanje, ali važno je da budemo svjesni onoga što je dobro i kvalitetno u nama da bi se mogli suočiti s onim stvarima koje nam se ne sviđaju. Prilika za promjenu je svaki dan pred nama, samo trebamo odlučno posegnuti i zgrabiti ju. I nije važno ako danas nismo uspjeli u tome, sutra ili za nekoliko dana možemo pokušati ponovno. 

S podrškom,

Marija

Draga Marina,

Pitanje je vrlo općenito, stoga će i odgovor biti općenit. Jedini način da ostvarite svoj san je da svakoga dana korak po korak radite na njegovom ostvarenju. Kad se zbroje mali koraci, čine nešto veliko, a to može biti i ostvarenje životnoga sna. 

Ljudi će uvijek imati predrasude i jedina prava stvar koju možete napraviti za sebe je zanemariti tuđe predrasude (ukoliko one postoje). 
Često je kočnica upravo taj strah od predrasuda koji nas sprječava da poduzmemo ono što želimo. Jedini učinkoviti način suočavanja sa strahom u ovoj situaciji je doza hrabrosti i volja da unatoč strahu od posljedica napravim korak u nesigurno područje i vidim što će se dogoditi. Poput skoka sa litice. Iako je sigurno jer su i drugi skakali, pogled dolje sa ogromne visine unosi strah u kosti. Ako se u toj situaciji vodimo strahom, nećemo skočiti. Strah nije uvijek mjerodavan i često nas nepotrebno ograničava u životu, stoga Vas ohrabrujem da jednostavno skočite... 
Ukoliko na tome putu budete trebali podršku, psihoterapija Vam ju može učinkovito pružiti. 

Sretno i hrabro naprijed,
Marija