ZIDOVI OKO NAS

Nemam baš običaj razgovarati o sebi,niti se ikada žaliti, jer smatram da zapravo nemam ni na što konkretno...ali kvalitetno mišljenje bi mi jako dobro došlo. :)
Stariji, dosta kompetentni ljudi su me okarakterizirali kao perfekcionista. Oduvijek sam znala kakvu vrstu partnera trebam, u cijelosti znam što mi treba u njegovom karakteru. Atraktivna sam i privlačna djevojka, oduvijek pomalo vuk samotnjak, individualac, nikad se nisam bojala reći "ne", pomalo sam revolucionarna, u duši veliki sanjar koji jako voli ljude...
Altruist do mjere da me zna boljeti tuđa bol, što se milijun puta pokazalo lošim za mene, spremna dati sve bliskim osobama. Nekako onaj tip osobe na čijoj se energiji drugi ljudi napajaju (bar tako kažu). U zadnje vrijeme se osjećam jako emocionalno potrošeno, bilo je dosta loših prijateljica u mom životu. Ali se tješim da je faza i da će se i taj osjećaj iskorištenosti nekako... riješiti, nadopuniti nečim (ma da ne vidim čim). Nekakav osjećaj beznadežnosti i razočarenja nosim u sebi i ne znam gdje bih s tim, kako da se tog riješim...

---

E sad...netko bi rekao,u čemu je problem...pa u tome...što sam shvatila...da koliko god nekakav dečko uđe u moj život, ja mu dopuštam da mi se približi samo do određene mjere, dakle, na površnoj razini...nisam nikada imala dulju/ozbiljniju vezu i jos uvijek sam nevina. Oni se čak i zaljube u mene, a ja ih onda grubo odbijem i to me privremeno ispuni, kao u stilu: Nećete dobiti što želite. Osvećujem se muškom rodu za nešto što mi nikada nisu napravili, a na kraju mi bude žao, jer shvaćam i da su oni ljudi sa emocijama.  Al moje zidove nitko, ama baš nitko ne uspijeva srušiti. Ne znam ni kako da to točno opisem, a da bude jasnije. Sad već imam pritisak, jer ne želim biti intimna s nekim onako bezveze jer sam se i dosad čuvala. Nije mi problem i dalje biti nevina, mogu se kontrolirati. Ali nekako imam osjećaj da za mene ne postoji dečko koji bi mi bio po mjeri...duhovno,emocionalno...intelektualno...i to me sve više rastužuje. Čak se i bojim, ako bih ga i upoznala, da ću imati toliko dosadnih iskustava, da ću ga krivo okarakterizirati i otjerati kao i ostale...  Ne znam kako da pobijedim te svoje strahove i otvorim se nekome. Vidjela sam dosta primjera od drugih cura gdje su ih muškarci iskoristili, pa sam nekako u sebi pomislila "to se meni ne smije i neće dogoditi".
Nekako imam osjecaj da sam prijateljicama i svim tim dečkima s kojima sam petljala dala nasmiješenu i divnu sebe, a da sad kad meni treba nade, ostajem potpuno sama...
Sve sto nosim u sebi i svoje mane i vrline, kao i svaka druga djevojka, ne pokazujem pretjerano dečkima, jer ...vjerojatno imam strah da mi neće pružiti ono što zaista trebam...
Kažem, teško je to sad opisati, proces stvaranja zidova prema dečkima traje jako dugo, nije to preko noći, a sad vidim da to nije ni dobro, ni zdravo... Sve se nadam da će ipak naići netko kome ću se moći otvoriti, al kako vrijeme ide, jako gubim nadu u to... Kako da se riješim tih svojih strahova da će me netko iskoristiti, da cu nekome biti trofej...Straha da nema pravoga za mene...
 Unaprijed hvala na odgovoru!!!!

No name girl

Draga No name girl,

Čitajući tvoje pitanje bilo mi je drago što toliko toga jasno vidiš. Svjesna si toga da povrijeđuješ muškarce, da im se osvećuješ, a da ne znaš zbog čega. Svjesna si toga da si podigla zidove i da se iza tih zidova ne osjećaš dobro, da nisi sretna. Zidove podižemo jer se bojimo boli, bojimo se biti povrijeđeni. Iza naših zidova smo sigurni, nitko nam se ne može približiti dovoljno da bi nas povrijedio, ali isto tako nitko nam se ne može dovoljno približiti da bi nas usrećio. Bol je dio života, i ako biramo život bez boli, biramo i život bez sreće. Spominješ da čekaš dečka koji će uspjeti srušiti tvoje zidove. Draga moja, osoba koja je podigla tvoje zidove si TI, što te čini i jedinom osobom koja ih može srušiti. O mogućim razlozima tvog osvećivanja muškom rodu mogu samo nagađati, ali svakako je jasno da je u tvojoj prošlosti postojao vrlo bolan događaj koji je uzrokovao podizanje zidova. Netko te ustinu jednom povrijedio, ali to nisu bile te osobe kojima se sada osvećuješ. 

Kakav bi trebao biti muškarac koji bi bio dostojan tebe? Pozivam te da napraviš detaljnu listu sa svim kriterijima koji su ti važni. Nakon što si sigurna da si napisala sve što ti je važno, pokušaj procijeniti listu, je li usitinu realna? Ili su možda kriteriji nerealno visoki? Ukoliko ti je teško procijenti, zamoli neke prijatelje da daju svoje mišljenje o tvojim kriterijima. Što više ljudi pitaš, veća je vjerojatnost da ćeš dobiti realniju procjenu.

Često postavljamo previsoke kriterije kako ih nitko ne bi zadovoljio, a mi ne bismo imali razlog da srušimo svoje zidove, jer je to preriskantno. Konstruirati ćemo si situaciju tako da ne moramo činiti ono što naša podsvjest ili svijest smatra riskantnim. I tako ćemo ostati točno tamo gdje jesmo, u dobro poznatim situacijama koje ćemo ponavljati sve dok ne skupimo snage da postupimo drugačije. Borba sa strahom je uvijek ista neovisno o tematskom sadržaju problema.  U prethodnim člancima možeš pronaći neke od tehnika suočavanja sa vlastitim strahovima. Međutim, ono što je najvažnije jest tvoja odluka da želiš drugačije, jedino to uistinu može nadmašiti strah i dati ti snage da polako ciglu po ciglu počneš spuštati svoje zidove.

Razlog što drugima ne pokazujemo prave sebe sa svojim manama i vrlinama je opet strah, bojimo se da nećemo biti prihvaćeni ovakvi kakvi jesmo. Zato se lažno predstavljamo boljima nego što jesmo, u nadi da će nas drugi prihvatiti. Najčešće su ti "drugi" osobe kojima se uistinu želimo svidjeti. Stavljamo masku i igramo glavnu ulogu u predstavi: "Želim ti se svidjeti." Najčešće predstavljamo "poboljšanu" verziju nas, jer smatramo da ovakvi nismo dovoljno dobri. Svi imamo dobre i loše strane, pa tako i osoba kojoj se želimo svidjeti. Držanje maske je užasno iscrpljujuće, zato se najugodnije i najopuštenije osjećamo sa bliskim ljudima. Oni nas poznaju, oni nas već vole i s njima ne trebamo glumiti. Posve je normalno da stvaramo i ponekad držimo masku s nekim ljudima, ali problem nastaje ako masku nikada ne spuštamo. Ne dajući priliku najbližima da nas doista upoznaju i zavole onakvima kakvi uistinu jesmo. Partner će zavoliti ono što mu predstavljamo, a to nismo pravi mi. Jednog dana kada shvati da nismo osoba u koju se zaljubio i  koju voli, kolika je vjerojatnost da će ostati? Isplati li se stvarati odnos koji je potencijalno osuđen na propast, ako istodobno možemo graditi odnos koji može trajati? Bruno Šimleša se u svojoj knjizi Ljubavologija izvrsno opisuje kako izgraditi partnerski odnos u kojemu ćemo biti sretni i ispunjeni.

Ukoliko osjećaji beznađa i razočarenja potraju duže vrijeme ili se poželiš aktivnije baviti problemom zidova, možeš se obratiti psihoterapeutu. Poput rane na nozi koja duže vrijeme ne zacjeljulje i treba doktora, tako i našoj duši treba netko tko joj može pomoći da brže zacijeli.

Sa srcem,

Marija

---