NESIGURNOST vs. SAMOPOUZDANJE

Petra (22)* je studentica 4 godine fakulteta, uspješno daje ispite i redovno upisuje godinu za godinom. Kod mene je došla jer smatra da ima manjak samopuzdanja, često se u društvu ili na fakultetu uzmuca i uznemiri kada treba nešto reći. Najčešće prešuti odgovor, iako ga zapravo zna. Izlaganja seminara su prava muka i uvijek ju je strah da će nešto krivo reći.  

Kada sam ju pitala što bi željela postići terapijom, rekla je da bi željela biti samopouzdanija, sigurnija u sebe, voljela bi poput njezinih prijateljica normalno razgovarati u društvu bez tog straha koji ju koči.

---

Kroz nekoliko idućih sastanaka, kako se klupko oko problema odmotavalo, ispostavilo se da ju je strah toga da će ispasti glupa i nesposobna pred ostatkom grupe. Također pokazalo se da ju roditelji nisu uopće pohvaljivali ili jako slabo, te da je uvijek dobivala samo kritike. Jednostavno dobre ocjene su se podrazumijevale, a zbog loših je bila kritizirana. I ne samo zbog ocjena, mama je ta koja nikada nije bila zadovoljna s njom. Što god bi Petra radila, nikada nije bilo dovoljno dobro. Često joj je nabrajala one koji su bolji od nje kako bi ju „motivirala“. Iako je redovno davala godinu za godinom, majka bi joj svejedno govorila: „Uči Petra, moraš puno učiti, to je težak fakultet, ne može to svatko. Ne znam kako ćeš ti to riješiti...“  

Dok mi je pričala o tome, bilo je toliko frustracije i ljutnje u njezinom glasu... Pitala sam ju je li ljuta zbog toga što je mama nije vjerovala u nju? Petra se tu dvoumila, s jedne strane bila je užasno ljuta, s druge strane voljela je svoju majku i opravdavala je njezina ponašanja. Objasnila sam joj da  svatko od nas radi najbolje što zna, pa tako i njezina majka. Međutim, često to nije ono najbolje i potpuno je prirodno da se tada javi ljutnja.

Neko vrijeme radili smo s nakupljenim bijesom i frustracijom, te osvještavanjem i pobuđivanjem vlastite snage. Malo po malo stvari u vanjskom svijetu su se počele mijenjati. Petra je postajala sve manje nesigurna, a sve više sigurna u svoje sposobnosti, bilo u društvu s prijateljima, bilo na fakultetu. I ostali oko nje su primjećivali promjenu.

Unatoč tome što joj je Petra sve objasnila, njezina majka nije promijenila svoje ponašanje. Petri je trebalo dosta vremena da prihvati, da se njezina majka po tom pitanju neće promijeniti. Međutim, na kraju, jednog dana mi je došla s rečenicom: „Imam osjećaj da me njezini komentari više ne diraju. Jednostavno, vidim da ona ne može bolje od toga. Više me ni ne ljuti to što mi govori jer znam da to jednostavno nije istina. Nije više moja istina. Ona ima neke svoje naočale kroz koje me gleda, ali ja sebe više ne gledam kroz te iste naočale.“
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------   
* osobni podaci su izmijenjeni radi zaštite privatnosti.